HOCU i ja kasetu ali nikako da se organizujem pa da ti posaljem info i novac. Nemoj samo da zakasnim pa da to propusti - stavi jednu na stranu za mene. Ganjam neke stvari oko sestrine vize pa sam se uvila u ovu birokratiju. Covjece, koji je to idiotizam.
Nego citala sam ID od nove Zenicanke koja nema e-mail (Natasa) pa sam samo htjela da je pozdravim i dam malo podrske. Mi smo svi ovako rasuti po svijetu ali eto neki malo bolje a neki malo losije se privikavamo tome. Ja sam evo ovde vec 6 godina i znam da se necu nikada osloboditi osjecaja nostalgije (te jake zelje za kucom) ali opet moram da priznam da sa vremenom je sve nekako lakse. Vidi covjek neku perspektivu, radi ka nekom cilju i pravi od sebe bolju osobu iz dana u dan. Sve ovo zvuci "prazna filozofija" kad srce boli ALI VJERUJ MI samo guraj naprijed, Natasa i bit ce bolje.
Treba da se zahvalimo Bogu sto imamo priliku (cast) da smo tu gdje jesmo i da mozemo da gledamo u neku svjetliju buducnost. Kad ti se place ti placi a kad ti vec dosadi plakat, idi uci jezike, setaj, plesi, rosulaj se (roller blading), vjezbaj, idi na mala jeftina putovanja, slikaj,..... Ovo su neke stvari koje rade za mene. Za mene licno ne radi citanje knjiga ni slusanje muzike jer onda mi misli odlutaju i uvijek se nekako vratim na temu Bosne.
Velika je stvar imati nekoga s kim mozes da podijelis radost i tugu u ovakvim trenucima ali to se isto ne nalazi preko noci. Samim tim sto si ti ovde Natasa, dokazujes da si jedna jaka mlada osoba koja ce da dogura daleko u zivotu.
Moja sestra je ovde od 1993 (ona je 2 godine mladja od tebe) i trebalo joj je dosta dugo (2 godine) da se uvali u ovaj stos. Mi smo je u pocetku zezali da za svaku godinu provedenu u Americi, mora da nadje bar jednog prijatelja a ustvari izpostavilo se da je tako i bilo. Moja Gaga je za prvu godinu dana imala samo jednu prijateljicu i samo se na nju oslanjala. Iduce godine, pridruzila im se jos jedna mlada djevojka i eto moja sestra nasla 2 prijateljice za 2 godine. U zadnje 2 godine, stvari su se strasno promijenile pa su ti sad Ameri i ona k'o pcele i med. Ona je ovdje vec 4 godine i sad je ne mozes naci samu - uvijek je okruzena prijateljima.
Sve dodje s vremenom. Sretno tebi i samo guraj naprijed.
Nego sad Safete da se vratim na temu. U Seattle-u se trenutno odrzava Foreign Film Festival i ja sam sinoc imala priliku da odem i pogledam film "Lijepa Sela, Lijepo Gore". FILM JE FANTASTICAN. Mozda je rijec fantastican malo neumjesna kad pomislim na kontekst ovog filma ali na nacin na koji je film napravljen i kako je u stanju da probudi milion razlicitih osjecanja, mogu sa sigurnoscu da kazem da je nezaboravan.
Razmisljala sam o tome je li ovaj film naginje vise na jednu ili drugu stranu sto se tice nacionalistickih pogleda ali vjeruj mi da je i po tom pitanju (po mom misljenju) dosta realistican.
Radnja filma se ispreplice u nekoliko razlicitih vremenskih perioda, geografskih polozaja i centralizovan je oko nekoliko junaka. Dva glavna junaka su Milan i Halil - dva druga koja su odrasla skupa u nekom selu kod Gorazda (cini mi se) i prosli zajedno kroz djetinjstvo (igranje nogometa, kosarke, prva interesovanja za seks, popravljanje auta, prvi izlasci u selo na "sijelo" ....).
Na prvi dan rata (pucnjava u Sarajevo) oni igraju kosarku ispred lokalne "gostione" i pitaju jedan drugoga " 'ocel' bit' rata". Tu ti sve pocinje.
Film jednostavno moras da pogledas kad budes imao priliku a to preporucujem i ostalim Zenicanima. Ovaj film nije napravljen da bi ponizio ili povrijedio jedne a opravdao ili digao druge, vec (po mom misljenju) nam je pokazao ?????. To ce svako morati da smisli za sebe (mislim na to sta je ovaj film pokazao).
Da puno ne odugovlacim. Ja sam jednostavno dobila nadu ponovo (a nije mi bas puno ni jasno zbog cega jer film nije ni malo optimistican) da smo mi jedan narod i da mozemo da zivimo sa nasim razlikama. Evo i ova stranica je sami dokaz tome.
Ja te za sada mnogo pozdravljam kao i sve ostale Zenicane a ja odoh na "3-day weekend". Koja ljepota!
Aleksandra